mladić je prisustvovao biblijskom susretu

propovjednik je govorio o osluškivanju božjega glasa i poslušnosti. mladić se u nevjerici pitao: "govori li bog ljudima još uvijek?"
nakon službe sa prijateljima je otišao na kavu. raspravljali su o biblijskoj poruci koju su čuli. nekolicina ih je govorila o tome kako ih je bog vodio na različite načine. bilo je već deset sati kada je mladić krenuo kući. vozeći, počeo je moliti:
"bože, ako još uvijek govoriš ljudima, govori i meni. učinit ću sve što je u mojoj moći da poslušam." vozeći glavnom ulicom, javila mu se čudna misao da stane i kupi galon mlijeka. protresao je glavom i glasno upitao:
"bože, jesi li to ti?" nije dobio odgovora i nastavio je vožnju. ali opet, misao: "kupi galon mlijeka". mladić je razmišljao o samuelu koji isprva nije prepoznao glas božji pa je otrčao k eliju.
"u redu, bože, za slučaj da si to ipak ti, kupit cu galon mlijeka." nije izgledalo tesko za jedan test poslusnosti. uvijek može iskoristiti to mlijeko. stao je, kupio ga i nastavio vožnju kući. dok je prolazio pokraj sedme ulicom, opet je osjetio poticaj: "skreni u tu ulicu." to mu se učinilo ludim i jednostavno je produžio dalje. ali ponovno je osjetio da je trebao skrenuti dolje. na slijedećem raskršću okrenuo je i vrativši se skrenuo u sedmu. napola šaleći se reče:
"u redu, bože, hoću." vozeći se nekoliko blokova dalje odjednom je osjetio da treba stati. popeo se na ivičnjak i pogledao oko sebe. nalazio se skoro u poslovnom dijelu grada. nije to bilo najbolje, ali ni najgore naselje. trgovine su bile zatvorene, a većina kuća u mraku, kao da su ljudi bili već u krevetima. opet je osjetio nešto : "pođi i daj to mlijeko ljudima što stanuju u kući preko puta." pogledao je prema kući. bila je mračna i izgledalo je kao da su ljudi negdje otišli ili već zaspali. već je htio otvoriti vrata auta, ali se zavalio natrag u sjedalo.
"gospodine, ovo je ludost. ovi ljudi spavaju i ako ih probudim bit će bijesni, a ja ću ispasti glup." opet se javio taj osjećaj da treba poći i dati im mlijeko. konačno, otvorio je vrata automobila.
"u redu, bože, ako si to ti, poći ću na ta vrata i dati im mlijeko. ako želiš da ispadnem glup, u redu. želim te poslušati. pretpostavljam da to ima svoju svrhu, ali ako se odmah ne jave, idem. prešao je preko ceste i pozvonio. začuo je nekakvu buku iznutra. odjeknuo je muški glas: "tko je to? što trebate?" vrata su se otvorila prije nego što je mogao pobjeći. pred njim je stajao čovjek odjeven u traperice i majicu. izgledao je kao da je upravo ustao. imao je čudan izraz na licu i nije izgledao sretan što vidi stranca na svom pragu.
"što je to?" mladić je pokazao mlijeko: "donio sam vam ovo." čovjek je uzeo mlijeko i sjurio se hodnikom vičući nešto na španjolskom. zatim se u dnu hodnika pojavila žena noseći mlijeko u kuhinju. čovjek ju je slijedio držeći bebu na rukama. beba je plakala. čovjeku su se suze slijevale niz lice. počeo je govoriti napola plačući: "upravo smo molili. imali smo ogromne račune ovaj mjesec i ostali smo bez novca. nismo imali ni kapi mlijeka za bebu. moleći, tražio sam od boga da mi pokaže kako da nabavim nešto mlijeka." njegova žena uskliknula je iz kuhinje: "tražila sam ga da pošalje anđela da nam donese. jesi li ti anđeo?" mladić je posegnuo u novčanik, izvukao sav novac što ga je imao i gurnuo u čovjekovu ruku. okrenuo se i pošao prema autu dok su mu se suze slijevale niz lice. znao je da bog još uvijek uslišava molitelje.

jedan čovjek

...natrag

zašto nisi postao sussja?

rabin sussja iz anipolija običavao je ljudima na svojim na putovanjima iz mjesta u mjesto govoriti: ne bojim se da neću znati odgovor kada me nakon smrti svemogući upita: susja, zašto svom narodu nisi bio tako veliki vođa kao mojsije, ili tako veliki prorok kao elija ili tako znamenit propovjedač kao rabin akiba?

ali bojim se da ću zanijemiti kad budem upitan: sussja, zašto nisi postao sussja? zašto si se udaljio od slike, po kojoj sam te stvorio? zašto si unatoć svojim sposobnostima i darovima, tebi stranima, postao tako različit?

jedan čovjek

...natrag

unutrašnja revolucija

promjena u društvu je od sekundarnog značaja; ona će se dogoditi prirodno, neizbjeĹžno, kada ti kao ljudsko biće izvedeš tu promjenu u sebi.

razmatrali smo izuzetnu sloĹženost svakodnevnog Ĺživota, borbu, sukob, bijedu i zbrku u kojoj se čovjek nalazi. dok on doista ne shvati prirodu i strukturu te sloĹženosti, kako je uhvaćen u tu zamku, nema slobode - kako slobode da se istraĹžuje tako ni slobode praćene velikom radošću u kojoj postoji potpuno sebe-napuštanje (self-abandonment). takva sloboda nije moguća ukoliko postoji strah u ma kom obliku, bilo na površini bilo u dubinama čovjekovog uma. ukazali smo na odnos izmeðu straha, uĹžitka i Ĺželje. da bi razumio strah, čovjek takoðer mora razumjeti prirodu uĹžitka.

ovoga jutra razgovarat ćemo o središtu iz kojega nastaje naš Ĺživot, naše djelatnosti, te da li je uopće moguće promijeniti to središte. jer promjena, preobrazba, unutrašnja revolucija je očigledno nuĹžna. da bi se izvršila ta preobrazba, čovjek mora vrlo paĹžljivo ispitati što naš Ĺživot jest, ne bjeĹžati od njega, ne upuštati se u teoretska vjerovanja i tvrdnje, već vrlo paĹžljivo promatrati što naš Ĺživot zbiljski jest i vidjeti da li je moguće potpuno ga preobraziti. preobraĹžavajući ga, mogli biste utjecati na narav i kulturu društva. mora biti promjene u društvu, jer postoji tako mnogo zala i društvenih nepravdi, postoji zastrašujuća izopačenost oboĹžavanja i tako dalje. ali, promjena u društvu je od sekundarnog značaja; ona će se dogoditi prirodno, neizbjeĹžno, kada ti kao ljudsko biće bivajući u odnosu s drugim, izvedeš tu promjenu u sebi.

ovoga jutra razmatrat ćemo tri suštinske stvari: što je Ĺživljenje? - Ĺživot koji vidimo svakodnevno; što je suosjećanje (compassion), ljubav? i treće, što je smrt? ovo troje je usko povezano - razumjevši jedno, razumjet ćemo i drugo dvoje. kao što smo vidjeli, ne moĹžete uzeti odlomak Ĺživota, izabrati dio Ĺživota za koji mislite da je vrijedan ili koji vam se sviða, ili koji odgovara vašim teĹžnjama. ili uzmete cjelinu Ĺživota - koja uključuje smrt, ljubav i Ĺživljenje - ili uzmete puki odlomak Ĺživota koji se moĹže učiniti zadovoljavajućim, ali koji će neizbjeĹžno uzrokovati veću zbrku. tako moramo uzeti cjelinu Ĺživota i razmatrajući što Ĺživljenje jest, moramo imati na umu da raspravljamo o jednoj cjelovitoj, razumnoj i svetoj stvari.

čovjek uviða da u dnevnom Ĺživotu odnosâ postoji sukob, bol i patnja; postoji neprestana ovisnost o drugome, u kojoj ima samosaĹžaljenja i usporeðivanja; to je ono što nazivamo Ĺživljenjem. molim vas, dozvolite mi da iznova ponovim: nas se ne tiču teorije, mi ne propagiramo nikakvu ideologiju - jer očigledno je da ideologije nemaju baš nikakve vrijednosti; upravo suprotno, one uzrokuju veću zbrku, veći sukob. mi se ne upuštamo u mnijenje, u vrednovanje, ni osuðivanje. mi se isključivo bavimo promatranjem onoga što se zbiljski dogaða da bismo vidjeli da li to moĹže biti preobraĹženo.

čovjek moĹže vrlo jasno vidjeti u svom dnevnom Ĺživljenju koliko je ono proturječno, koliko je zbrkano; čovjekov Ĺživot kako ga se sada Ĺživi, apsolutno je besmislen. čovjek moĹže izumjeti smisao; intelektualci to i čine, a ljudi slijede taj izumljeni smisao - koji moĹže biti jedna vrlo domišljata filozofija, ali proizvedena iz ničega. nasuprot tome, ako je čovjek zaokupljen samo s onim 'što jest', bez da izumi neko značenje, ili bijeg, ili da se upusti u teorije ili ideologije, ako je izuzetno svjestan, tada je čovjekov um sposoban da se suoči s onim 'što jest'. teorije i vjerovanja ne mijenjaju čovjekov Ĺživot. imao ih je tisućama godina i nije se promijenio; one su mu, moĹžda, dale površinski sjaj, on je moĹžda manje divlji, ali je još uvijek brutalan, nasilan, hirovit, nesposoban da bude ozbiljan. mi Ĺživimo Ĺživot ogromne patnje od trenutka kada se rodimo pa sve do smrti. to je činjenica. bez obzira koliko bilo spekulativnih teorija o toj činjenici, one na nju neće utjecati. ono što utječe na ono 'što jest' jest kapacitet, energija, intenzitet, strast s kojom čovjek gleda tu činjenicu. a čovjek ne moĹže imati strast i intenzitet ako njegov um trči za nekom obmanom, nekom spekulativnom ideologijom.

mi se udubljujemo u nešto vrlo sloĹženo za što vam je potrebna sva vaša energija, sva vaša paĹžnja. ne samo za vrijeme dok ste u ovoj dvorani, već i kroz čitav Ĺživot, ako ste uopće ozbiljni. ono čime smo zaokupljeni jest promjena onoga 'što jest', patnje, sukoba, nasilja, ovisnosti o drugome - ne ovisnosti o prodavaču, liječniku, poštaru, već ovisnosti u našem odnosu s drugim, kako psihološke tako i psihosomatske. ta ovisnost o drugome neprekidno raða strah. sve dok ja ovisim o tebi da bi me podupirao, emocionalno, psihološki ili duhovno, ja sam tvoj rob i otuda strah. to je činjenica. većina ljudskih bića ovisi o drugome, a u toj ovisnosti postoji samosaĹžaljenje koje nastaje kroz usporeðivanje. dakle, gdje postoji psihološka ovisnost o drugome - o vašoj Ĺženi, ili o vašem muĹžu - tu mora biti ne samo strah i uĹžitak, već takoðer i bol koja iz toga proizlazi. nadam se da to promatrate u sebi, a ne da samo slušate govornika.

znate, postoje dva načina slušanja: slušati leĹžerno, čuti niz ideja, slagati se ili ne slagati se s njima; ili postoji drugi način slušanja, koje nije samo slušanje riječi i značenja tih riječi, već takoðer i slušanje onoga što se zbiljski dogaða u vama. ako slušate na taj način, tada je ono što govornik kaĹže u odnosu s onim što slušate u sebi; tada vi ne samo da slušate govornika - što je nevaĹžno - već čitav sadrĹžaj vašeg bića. i ako slušate na taj način s intenzitetom, u isto vrijeme i na istom stupnju, tada mi oboje učestvujemo u onome što se zbiljski dogaða, dijelimo to zajednički. tada imate strast koja će preobraziti ono što jest. ali ako ne slušate na taj način, svim svojim umom, svim svojim srcem, tada jedan ovakav susret postaje potpuno besmislen.

razumijevajući ono 'što jest', ono zbiljsko, uĹžasan Ĺživot koji čovjek vodi, on uviða da vodi jedan osamljeni Ĺživot - i mada moĹže imati Ĺženu i djecu, u njemu se ipak odvija proces samoosamljivanja (self-isolating process). ćena, djevojka ili mladić, svi zapravo Ĺžive osamljeni; iako zajedno u istoj kući, svi su osamljeni, s vlastitim ambicijama, vlastitim strahovima, vlastitom patnjom. takav Ĺživot naziva se odnosom. i ponovo, to je činjenica: vi imate svoju sliku o njoj, a ona ima svoju sliku o vama i vi imate svoju vlastitu sliku o sebi. odnos se zbiva izmeðu tih slika i nije zbiljski odnos. tako čovjek prvo mora pronaći kako se te slike konstruiraju, kako ulaze u biće, zašto uopće postoje, te što znači Ĺživjeti bez takvih slika. ne znam da li ste ikada razmotrili da li je moguć Ĺživot u kojemu nema slike, formule i što bi Ĺživot bez slika mogao biti. otkrit ćemo.

mi imamo mnoga iskustva cijelo vrijeme. ili smo ih svjesni ili nesvjesni. svako iskustvo ostavlja trag; ti tragovi se gomilaju dan za danom i postaju slika. netko vas uvrijedi i vi ste u tom trenutku već oblikovali sliku o toj osobi. ili vam netko laska i slika je ponovno oblikovana. tako svaka reakcija neizbjeĹžno gradi sliku. i pošto je stvorena, da li ju je moguće dokrajčiti?

da bi se slika dokrajčila, prvo moramo pronaći kako ona ulazi u biće; i vidimo da, ako ne odgovorimo primjereno na bilo koji izazov, on mora ostaviti sliku. ako me nazovete budalom, odmah postajete moj neprijatelj ili vas prestajem voljeti. kada me nazovete budalom, moram biti intenzivno svjestan u tom trenutku, bez izbora, bez osuðivanja, naprosto slušati ono o čemu govorite. ako nema emocionalnog odgovora na vašu izjavu, tada ćete vidjeti da se ne oblikuje nikakava slika.

tako čovjek mora biti svjestan svoje reakcije i ne dati joj vremena da pusti korijen, jer onoga trena kada ta reakcija pusti korijen oblikovala je sliku. dakle, moĹžete li to učiniti? da biste to učinili, potrebna vam je paĹžnja - ne tek sanjivo lutanje kroz Ĺživot - paĹžnja u trenutku izazova, svim vašim bićem, slušanje vašim srcem i vašim umom, tako da moĹžete jasno vidjeti što je rečeno - bila to uvreda ili laskanje ili pak mišljenje o vama. tada ćete vidjeti da se slika uopće ne javlja. slika je uvijek o onome što se dogodilo u prošlosti. ako je slika ugodna, drĹžimo je se. ako je bolna, Ĺželimo je se osloboditi. tako Ĺželja ulazi u biće, jednu stvar Ĺželimo zadrĹžati, drugu odbaciti; a Ĺželja uzrokuje sukob. ako ste svjesni svega toga, posvećujući tome paĹžnju bez ikakvog izbora, naprosto promatrajući, tada moĹžete otkriti za sebe, tada ne Ĺživite prema nekom psihologu, svećeniku ili liječniku. da biste pronašli istinu, morate biti potpuno slobodni od svega toga, morate stajati sami. a stajati sam znači okrenuti leða društvu.

ako ste se paĹžljivo promatrali, vidjeli ste da je dio vašeg mozga, koji je evoluirao tisućama godina, prošlost - prošlost koja je iskustvo, sjećanje. u toj prošlosti postoji sigurnost. nadam se da sve to gledate u sebi. prošlost uvijek odgovara neposredno; a odgoditi odgovor prošlosti kada se susretnete s izazovom, tako da postoji vremenski razmak izmeðu izazova i odgovora, znači dokrajčiti sliku. ako se to ne dogodi, uvijek ćemo Ĺživjeti u prošlosti. mi jesmo prošlost, a u prošlosti nema slobode. dakle, to je naš Ĺživot,neprestana bitka, prošlost modificirana sadašnjošću koja prelazi u budućnost - što je još uvijek kretanje prošlosti, mada modificirano. sve dok to kretanje postoji, čovjek nikada ne moĹže biti slobodan, uvijek mora biti u sukobu, u patnji, u zbrci, u bijedi. moĹže li odgovor prošlosti biti odgoðen, tako da ne bude neposrednog oblikovanja slike?

mi moramo vidjeti Ĺživot kakav jest, tu beskrajnu zbrku i bijedu i bijeg od nje u neko religiozno praznovjerje ili u oboĹžavanje drĹžave, ili u različite oblike zabave. moramo vidjeti kako čovjek bjeĹži u neuroze - jer neuroza nudi izuzetan osjećaj sigurnosti. čovjek koji 'vjeruje' je neurotičan; čovjek koji oboĹžava sliku je neurotičan. to su neuroze u kojima ima mnogo sigurnosti, a to ne donosi korjenitu revoluciju u čovjeku. da biste to izveli, morate promatrati bezizborno, bez ikakvog iskrivljavanja Ĺželjom, uĹžitkom ili strahom - morate naprosto zbiljski promatrati što vi jeste ne bjeĹžeći. i nemojte imenovati ono što vidite, naprosto promatrajte. tada ćete imati strast, energiju da promatrate, a u tom promatranju zbiva se ogromna promjena.

što je ljubav? mnogo o njoj govorimo - ljubav prema bogu, ljubav prema čovječanstvu, ljubav prema domovini, ljubav prema obitelji - a ipak čudno, s tom ljubavi ide mrĹžnja. volite svog boga, a mrzite tuðeg boga. volite svoju naciju, svoju obitelj, ali ste protiv druge obitelji, protiv druge nacije. i sve više i više, u čitavom svijetu, ljubav se povezuje sa seksom. mi ne osuðujemo, mi ne sudimo, ne vrednujemo; mi naprosto promatramo što se zbiljski dogaða; a ako znate kako promatrati, to vam daje ogromnu energiju.

što je ljubav i što je suosjećanje? riječ 'suosjećanje' znači osjećanje za svakoga, briga za sve - uključujući i Ĺživotinje koje ubijate da biste ih jeli. pogledajmo prvo što zbiljski jest - ne što bi trebalo biti - uviðajući što zbiljski jest, u dnevnom Ĺživotu. da li znamo što znači voljeti ili samo znamo uĹžitak i Ĺželju, koje nazivamo ljubavlju? - naravno da uz uĹžitak, uz Ĺželju ide njeĹžnost, briga, osjećajnost i tako dalje. pa je li ljubav uĹžitak, Ĺželja? očigledno je da za većinu nas jest. čovjek ovisi o svojoj Ĺženi, voli svoju Ĺženu, a ipak pogleda li ona koga drugog, on se razljuti, postane frustriran, jadan -i konačno tu je brakorazvodni sud. to je ono što nazivate ljubavlju! - a ako vam Ĺžena umre, naðete drugu. toliko je velika ta ovisnost. čovjek se nikada ne pita zašto ovisi o drugome (govorim o psihološkoj ovisnosti). zagledate li se u to, vidjet ćete koliko ste usamljeni, dolje u dubini, koliko frustrirani i nesretni. vi ne znate što uraditi s tom usamljenošću, tim osamljivanjem, koje je oblik samoubojstva. i tako, ne znajući što da učinite, vi ovisite. ta ovisnost vam pruĹža veliku udobnost i druĹženje, ali kada se to druĹženje malo poremeti, postajete ljubomorni, bijesni.

da li biste poslali svoju djecu u rat kad biste ih voljeli? da li biste im dali obrazovanje kakvo sada imaju, obrazujući ih samo tehnološki, da biste im pomogli da dobiju posao, poloĹže nekoliko ispita, a zanemarujući ostatak cjeline ovog čudesnog Ĺživota? briĹžno se brinete za njih negdje do njihove pete godine, a poslije toga ih bacite vukovima. to je ono što nazivate ljubavlju. ima li ljubavi ako postoji nasilje, mrĹžnja, antagonizam?

pa što ćete učiniti? unutar tog nasilja i mrĹžnje nalazi se vaša vrlina i vaša moralnost. tek kada ih opovrgnete, postajete kreposni. to znači uviðanje svih implikacija onoga što ljubav jest; tada stojite sami i sposobni ste za ljubav. slušajte ovo, jer to je istina. ako ju ne Ĺživite, istina postaje otrov. ako čujete nešto istinito i zanemarite to, time uzrokujete još jednu proturječnost u Ĺživotu i stoga više bijede. zato ili slušajte svojim srcem i čitavim svojim umom ili uopće nemojte slušati. ali pošto ste ovdje, vi slušate, nadam se!

ljubav nije suprotnost ničemu. ona nije suprotnost mrĹžnji ili nasilju. čak i ako ne ovisite ni o kome i Ĺživite vrlo kreposnim Ĺživotom - bavite se socijalnim radom, demonstrirate gore-dolje po ulici - ako nemate ljubavi to nema nikakve vrijednosti. ako volite, tada moĹžete činiti što hoćete. jer čovjek koji voli ne čini greške - ili ako se greška pojavi, on je odmah ispravlja. u čovjeku koji voli nema ljubomore, nema griĹžnje savjesti; u njemu nema praštanja, jer ni u jednom trenutku se ne javlja nešto što bi trebalo oprostiti. sve to zahtijeva duboko istraĹživanje, veliku brigu i paĹžnju. ali vi ste uhvaćeni u zamku modernog društva; sami ste stvorili tu zamku, a ako vam netko na to ukaĹže, vi se ne obazirete. i tako se ratovi i mrĹžnja nastavljaju.

pitam se kako vidite smrt; ne teoretski, već što ona zbiljski za vas znači - ne kao nešto što će neizbjeĹžno doći kao ishod nesreće, bolesti ili starosti. to se dogaða svakome: starost i teĹžnje koje prate starost, da se pokuša biti mlad. sve same teorije, sve nada, što znači da ste u očaju. bivajući očajni, okrećete se nečemu što će vam dati nadu. jeste li se ikada zagledali u svoj očaj da biste vidjeli zašto postoji? postoji zato jer se usporeðujete s nekim drugim, jer Ĺželite zadovoljiti, postati, biti, postići.

jedna od čudnih stvari u Ĺživotu je naša uvjetovanost glagolom 'biti'. jer u njemu je prisutna prošlost, sadašnjost i budućnost. svo religijsko uvjetovanje se temelji na glagolu 'biti'. na njemu se temelji svaki raj i pakao, sva vjerovanja, svi spasitelji, sva pretjerivanja. moĹže li ljudsko biće Ĺživjeti bez tog glagola? što znači Ĺživjeti i nemati prošlosti, nemati budućnosti. to ne znači 'Ĺživljenje u sadašnjosti' - vi ne znate što znači Ĺživjeti u sadašnjosti. da biste u potpunosti Ĺživjeli u sadašnjosti, vi morate znati što je priroda i struktura prošlosti - koja ste vi sami. vi morate sebe poznavati toliko potpuno, da ne postoji skriveni ugao; to 'sebe' je prošlost, i to sebstvo raste na tom glagolu 'biti', postati, postići, zapamtiti. pronaðite što znači Ĺživjeti bez tog glagola psihološki, iznutra.

što smrt znači? zašto je se tako strahovito plašimo? po čitavoj aziji ljudi vjeruju u reinkaranciju; u njoj postoji velika nada - ne znam zašto - i ljudi nastavljaju pričati i pisati o tome. kada pogledate tu stvar koja će se inkarnirati, što je ona? - sva prošlost, sva vaša bijeda, sva vaša zbrka, sve ono što ste vi sada? i mislite da je to 'vi' (vi ovdje koristite riječ 'duša') nešto postojano. ima li išta u Ĺživotu što je postojano? vi biste Ĺželjeli imati nešto postojano i tako pomičete smrt daleko od sebe, nikada ne gledate u nju, jer ste uplašeni. tada imate 'vremena' - vremena izmeðu onoga što jest i onoga što će se neizbjeĹžno dogoditi.

ili projicirate vaš Ĺživot u sutrašnjicu i nastavljate kakvi ste sada, nadajući se da će nastupiti nekakvo uskrsnuće, inkarnacija, ili umirete svakoga dana. umrite svakoga dana samome sebi, vašoj bijedi, vašoj patnji; otklonite taj teret svakoga dana da vam um moĹže biti svjeĹž, mlad i nevin. riječ 'nevinost' znači 'ne moći biti povrijeðen'. imati um koji ne moĹže biti povrijeðen ne znači da je on izgradio veliki otpor - baš suprotno, takav um umire za sve što je znao, a u čemu je bilo sukoba, uĹžitka i boli. tek tada um je nevin; što znači da moĹže voljeti. ne moĹžete voljeti sa sjećanjem. ljubav nije stvar pamćenja, vremena.

tako ljubav, smrt i Ĺživljenje nisu odvojeni već potpuna cjelina, i u njoj je razumnost. razumnost nije moguća kada postoji mrĹžnja, ljutnja, ljubomora, kada postoji ovisnost koja raða strah. gdje je razumnost, Ĺživot postaje svet; postoji velika radost i moĹžete činiti što hoćete; ono što tada učinite je krijeposno, istinito.

mi ne znamo sve to - mi znamo samo našu bijedu - i ne znajući, pokušavamo pobjeći. kada barem ne bismo bjeĹžali, već mogli zbiljski promatrati, nikada ne uzmicati čak ni djelić od onoga 'što jest' imenujući to, osuðujući ili sudeći o tome - već mogli naprosto gledati to. da biste nešto gledali, potrebna je briga - briga znači suosjećanje. ćivot koji je Ĺživljen tako veličanstveno i potpuno moĹže tada zaći u nešto o čemu ćemo razgovarati sutra, a to je meditacija. bez polaganja takvog temelja, meditacija je samohipnoza. postavljanje tog temelja znači da ste razumjeli ovaj izuzetan Ĺživot, pa imate um u kojemu nema sukoba i vodite Ĺživot suosjećanja, ljepote i stoga reda. ne reda nekog plana, već reda koji nastupa kada razumijete što nered jest - a to je vaš Ĺživot. vaš Ĺživot jest u neredu. nered je proturječje, sukob suprotnosti. kada shvatite taj nered u vama, tada iz njega proizlazi red - red koji je precizan, matematički, u kojemu nema iskrivljavanja. sve to zahtijeva jedan meditativan um, um koji je sposoban da gleda u tišini.


jedan čovjek

...natrag

kako Ĺživeti

kako Ĺživeti punim Ĺživotom i biti slobodan? tako što veruješ u nemoguće, tako što veruješ u čuda, u ono što i ti moĹžeš da učiniš. duhovno traganje je kao putovanje u mestu. odlazi se tamo gde se već nalazimo i gde smo oduvek bili. to je put od neznanja do spoznaje, jer sve se svodi na to da prvi put vidimo ono što smo oduvek gledali. na kraju krajeva, duhovno prosvetljenje samo je u tome da postanemo ono što stvarno jesmo.


jedan čovjek

...natrag

jedan stari hodočasnik

jedan stari hodočasnik išao je usred zime preko mosta u podnoĹžju himalaja kada je počela kiša. čuvar prelaza mu je rekao: »kako ćeš, dobri čoveče, stići gore po ovakvom nevremenu?« starac mu je veselo odgovorio: »moje srce je već stiglo tamo, ostatku mene lako je da ga prati.« ako ste spremni da stavite na kocku čitav svoj Ĺživot, dobićete natrag novi, čist kao suza, i po'staćete zaista slobodni, zauvek.


jedan čovjek

...natrag

orao

jedan čovek našao je orlovsko jaje i stavio ga pod kokoš. orlić se izlegao kad i pilići i odrastao je sa njima. celoga Ĺživota orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći daje jedna od njih. kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakaoje i lepršao krilima, uzdiĹžući se koji pedalj iznad tla. prošle su godine i orao je ostario. jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila. stari orao zapanjeno je gledao uvis.

»šta je to?« pitao je.

»to je orao, kralj ptica«, rekla mu je jedna kokoš.

»on pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji.«

l tako je orao umro među kokošima, ne znajući ko je.


jedan čovjek

...natrag

zen razgovori

prvi je majstor,zvan isan,radio s učenicima u vrtu,skupljajući lišće čaja.kazao je kyozanu, jednom od svojih najperspektivnijih učenika:

"beremo lišće cijeli dan; jedino čujem tvoj glas,ali te ne vidim.pokaĹži mi svoje prvotno lice."

kyozan je zatresao grm čaja.

isan reče:"istjerao si akciju,ali ne i tijelo."

kyozan na to reče: "kako bi ti odgovorio ?"

isan je neko vrijeme šutio.kyozan napomenu:

"ukazao si na tijelo,ali ne i na akciju."

uslijedio je isanov zaključak:

"upravo sam te poštedio dvadeset udaraca štapom."


jedan čovjek

...natrag

boĹžje obećanje

jedan je bogopoklonik dugo molio boga da mu se pokaĹže. najveća mu je Ĺželja bila da od boga ishodi obećanje, kako ga nikada neće napustiti. bog mu se na početku pokaĹže i objavi mu:

„obećajem ti da te nikada neću napustiti, da ću i u dobru i u zlu jednako biti s tobom.“

poklonik je bio sretan. osjećao je boga oko sebe, uz sebe. hodajući po pijesku obale, znao se osvrtati da utvrdi, ide li bog uistinu za njim. i zbilja, još je jedan par stopa slijedio njegove. sretan je i presretan bio taj čovjek, i duboko zahvalan bogu. ali naiđoše tamni oblaci, i nadviše se nad njegov Ĺživot. svakojake ga nevolje snađoše. koračajući po pijesku vremena i osvrćući se, poklonik, duboko razočaran i zaprepašten, ustanovi da ga boĹžje stope više ne slijede. vidio je samo jedan par stopa.

„kako to da si me napustio sada, kad mi je najpotrebnije?“ jecao je čovjek, kršeći ruke od očaja. „kako si mogao prekršiti zadano obećanje?“ pa ipak, nastavio je s hodom. i onda, jednoga dana, opet se susreo s bogom, licem u lice.

„zašto si me napustio u vrijeme nesreće i patnje?“ izlanu taj čovjek. „zašto nisi odrĹžao riječ da ćeš uvijek biti sa mnom?“

bog se nasmiješi, i reče mu: „kad si onomad primjetio samo jedan par stopa, znaj da su te pripadale meni, a ne tebi. jer tijekom toga tegotnoga vremena, ja sam te nosio u naručju!“


jedan čovjek

...natrag

nahrani gladne,
iscijeli bolesne,
a onda se odmori

jednom sam prilikom pitao ujaka juliusa kako je razvio tako izvanredan kapacitet za suosjećajno davanje. izgledao je počašćen mojim pitanjem. razmislio je o njemu prije nego što mi je odgovorio:

"blagoslovljen sam dobrim učiteljima." kada sam ga pitao tko su oni bili, prisjetio se:

"tvoja je baka bila najbolja učiteljica koju sam ikada imao. ti si Ĺživio s njom kada je već bila bolesna, tako da ne znaš kakva je, zaista, bila. na primjer, je li ti majka ikada pričala o tome kako je za vrijeme depresije dovela kući krojača, njegovu Ĺženu i njihovo dvoje djece da Ĺžive s njom tri godine, nakon što je izgubio posao i kuću?"

dobro sam se sjećao te priče. ostavila je dubok dojam na mene kada mi ju je majka prvi puta ispričala jer nisam mogao dokučiti gdje je baka našla mjesta za sve njih kada je i sama odgajala devetoro djece u kući skromne veličine!

ujak julius se podsjetio na bakino suosjećanje s još nekoliko anegdota koje sam sve već bio čuo. onda me upitao: "majka ti je sigurno pričala o isusu?"

"o kome?"

"isusu."

"ne, nikada mi nije pričala o isusu."

priča o isusu je bilo zadnji dragocjeni dar koji sam dobio od ujaka prije nego što je preminuo. to je istinita priča o vremenu kada je jedan čovjek pokucao na bakina vrata traĹžeći nešto hrane. to nije bilo neobično. iako je bila siromašna, cijelo je susjedstvo znalo da će nahraniti svakoga tko pokuca na njezina vrata. taj je čovjek imao bradu i razbarušenu, crnu kosu; odjeća mu je bila pohabana i nosio je kriĹž oko vrata napravljen od grančica povezanih uĹžetom. baka ga je pozvala u kuhinju da nešto pojede i, dok je jeo, upitala ga je kako se zove.

"zovem se isus", odgovorio je.

"imaš li prezime?" raspitivala se.

"ja sam isus gospod." (baka nije dobro govorila engleski. isidor, drugi ujak, mi je kasnije rekao da kada je ušao u kuhinju dok je taj čovjek još uvijek jeo, baka mu ga je predstavila kao g. gospod.)

kako je nastavio s objedom, baka ga je pitala gdje Ĺživi.

"nemam dom."

"a gdje ćeš prespavati večeras? hladno je."

"ne znam."

"bi li volio ostati ovdje?" ponudila mu je.

ostao je sedam godina.

kada govorimo o nenasilnom komuniciranju, moja je baka bila kao

rođena za to. nije razmišljala o tome "kakav" je to čovjek. da je, vjerojatno bi ga procijenila ludim i otarasila ga se. ne, baka je razmišljala o tome što drugi osjećaju i što im treba. ako su gladni, nahrani ih. ako su bez krova nad glavom, daj im mjesto za prenoćiti. voljela je plesati i moja se majka sjeća da je često znala reći:

"nikada ne hodaj ako moĹžeš plesati." i tako završavam ovu knjigu o jeziku suosjećanja s pjesmom o mojoj baki, koja je govorila i Ĺživjela jezik nenasilne komunikacije.



evo moja pjesma:


jednoga dana čovjek po imenu isus

pokucao je na vrata moje bake.

pitao je za malo hrane,

ona mu je dala više.

rekao je da je isus gospod;

nije ga provjeravala u rimu.

ostao je nekoliko godina,

kao mnogi bez doma.

na svoj me Ĺžidovski način učila

što je isus imao za reći.

na taj dragocjen način,

učila me što je isus imao za reći.

a to je: "nahrani gladne, iscijeli bolesne,

a onda se odmori.

nikada ne hodaj ako moĹžeš plesati;

učini svoj dom udobnim gnijezdom."

na svoj me Ĺžidovski način učila

što je isus imao za reći.

na taj dragocjen način,

učila me što je isus imao za reći.


jedan čovjek

...natrag

riječi su prozori (ili zidovi)

osjećam se tako osuđeno tvojim riječima,

osjećam se tako presuđeno i odgurnuto.

prije nego što odem moram znati

je li to ono što si htjela reći?

prije nego se počnem braniti,

prije nego progovorim iz boli ili straha,

prije nego podignem taj zid od riječi,

reci mi, jesam li zaista to čula?

riječi su prozori, ili zidovi,

one nas osuđuju ili oslobađaju.

kada govorim i kada slušam,

neka svjetlost ljubavi sja kroz mene.

postoje stvari koje trebam reći,

stvari koje mi toliko mnogo znače.

ako me moje riječi ne pojasne,

hoćeš li mi pomoći biti slobodnom?

ako ti se čini da te podcjenjujem,

ako ti izgleda kao da mi nije stalo,

pokušaj čuti kroz moje riječi,

osjećaje koje dijelimo.


jedan čovjek

...natrag

duh i sloboda

"da bi sebe slijedio, da bi vidio kako njegova misao djeluje, čovjek mora biti izuzetno budan. time se javlja sve veća svjesnost ne samo o sebi nego i o drugome sa kime je u određenom odnosu. poznavati sebe znači proučavati se u djelovanju, što predstavlja odnos. problem je u tome što smo se tako predali djelatnostima na različite načine da teško da imamo uopće vremena za samorefleksiju, motrenje, proučavanje. a budući je većina nas krajnje nesvjesna samih sebe, izuzetno je teško početi prozirati jasno tok našeg mišljenja, osjećanja i djelovanja. promatrajte tok misli dok se odvija u vama i moĹžete provjeriti istinu o ovome izravno. neko vas je uvrijedio i to ostaje u vašem pamćenju. kada sretnete dotičnu osobu, odgovor je sjećanje na tu uvredu. tako odgovor pamćenja, koji je tok misli, stvara predodĹžbu; predodĹžba je stoga uvjetovana. to će reći, predodĹžba je ishod toka misli, tok misli je odgovor pamćenja, a pamćenje je uvijek u prošlosti."


jedan čovjek

...natrag